rije nekoliko dana, jedna od mojih kolegica je otišla u mirovinu. Na odlasku, na rastanku ,svojoj sam, puno više od kolegice, Slavici S. rekla samo : «Vidimo se». Sutradan međutim nije ona svratila predati svoje dokumente već je poslala svog supruga, koji mi je uručio njeno pismo koje je ovdje u cijelosti:
« Umag, 2.12.2008.
Skoro sve religije i vjerski pokreti «tvrde» da ovo nije kraj svega. Znaju i težinu duše (znanstveno). Gdje odlazi to nekoliko grama iz tijela? Ja mislim, vjerujem i osjećam da ne prestaje sve. Uvijek pomislim da me od nekada prate neke oči, da me tješe i da su kraj mene. Uvijek, pa i danas, kad sam kraj groba roditelja, javi se neki zvuk. To je nekada zvuk lokomotive, vlaka koji prolazi, cvrkut ili zvučan prelet neke ptice…
I još uvijek mislim, da me oni negdje čekaju. Pomisao na smrt i odlazak je lakša. Sve što radim, govorim, ponašam se, postajem svjesnija što u sebi nosim od onih koji su me rodili. Mene nije ogrijalo Sunce svih Sunaca, sreća-veća i od najveće sreće… Ta te istina nikada ne prestaje boljeti…
Istina je da ja neću dočekati ni dolazak raspadanja Sunca, trenutak kada živiš, a nisi živ, kada su noć i dan jednako crni, kada u utrobi osjećaš čedo koje nikako ne rađaš, tješeći se da ga tako jedino možeš zaštiti, vratiti vrijeme nazad i ne dozvoliti da se ponovi, samo da se ne ponovi…
Bojala sam se danas doći u školu i bila sretna što si se «dobro» držala. Bojala sam se pozdrava s tobom, zato sam odgađala odlazak, a ti to odgodila za sutra. Bojala sam se suza, jer ne znam kako bi stale. Bojala sam se i toga da ti ne uništim radni dan.
Moj Mate će donijeti sutra dokumente, ne mogu dva puta imati hrabrosti da odem i da te ostavim.
A neću te draga moja nikada napustiti, bar riječju…
Moje zdravstveno stanje se polako sli sigurno pogoršava. Nadam se i molim Bogu, da samo zaspem i ništa više.
Dok živim, bit ćeš u mojim mislima i molitvama, i ponekom susretu.
Uvijek si mi bila draga, ali onoga trenutka, kada sam te vidjela u tvome domu, sitniju no što si bila, kao ranjena ptica, kojoj nitko ne može pomoći, kao djevojčicu izgubljenu u nepoznatom, koja ne može naći put domu i voljenima.
Tada sam pomislila:» Vesna je moja! Moram razgovarati a ne mogu, tješiti ne mogu, uzeti je u krilo ne mogu. Mogu pisati i tako razgovarati. Potekoše riječi kao rijeka, jedna i jedina. I osta tako, i bit će tako. Tvoja Slavica S.»
Pročitala sam ga nebrojeno puta, u njemu pronašla istinu, riječi me vratile u one teške srpanjske dane 2006. godine u kojima sam poput ranjene životinje baš, trčala po stanu tražeći svoje mlado u svakom kutku. Bez misli, bez uma, bez racionalnosti. Sama sirova bol i ogromna praznina: u duši, u rukama, u mislima….
Slavica nema djece a mislim da bi bila divna majka. Puna je emocija. Slavica me shvatila i suosjeća s mojom boli dublje od nekih koji su roditelji. Shvatila je ponor užasa koji se otvorio podamnom u trenutku saznanja a što dokazuje svaka njezina riječ. Slavice, hvala ti na dodiru, u ovom hodanju potrebna mi je ruka da me podržava.
(13. prosinca 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar