noniNeki sam dan u lokalnim (županijskim) novinama pročitala komentar majke mladića koji je vožnjom u alkoholiziranom stanju (preko 1 promil) prouzročio saobraćajnu nesreću u kojoj je jedan drugi mladić,19-godišnjak poginuo dok je još dvoje mladih (od 18 i 17 godina) teško ozlijeđeno. Majka krivca, koji je nakon što se otrijeznio, sproveden u pritvor, na zamolbu novinara/izvjestitelja o komentaru nesreće, doslovno zavapila i zatražila od novinara kao i ostalih da ne pitaju previše jer je njoj i cijeloj njenoj obitelji preteško stanje u kojem su se našli, dajući težište na odsutnost sina koji je u pritvoru, na njegovu situaciju, na stanje emocija u obitelji. Istog popodneva sam pročitala komentare ispod članka o istoj nesreći u jednom od naših još lokalnijih listova i da se nisam do tada, snebila bih se sada, čitajući komentare sestre mladića koji je prouzročio nesreću. Djevojka je doslovno „popljuvala“ sve one koji su komentirali članak zahtijevajući od države i pravosudnih organa primjerenu kaznu za osobu koja je vozila u alkoholiziranom stanju, kao i zbog toga što je vozio automobil za vrijeme trajanja mjere o zabrani upravljanja motornim vozilom (opet radi alkohola). Ta djevojka, sestra vozača, osim što je, kao što sam stekla dojam „popljuvala“ komentatore, pripomenula da ljudi ne trebali komentirati takve događaje, da ne bi smjeli vjerovati novinama koje objavljuju vijesti u crnim kronikama ( jer istina da je drugačija) i konačno, da nitko izvan kruga osoba koje su povezani sa sudionicama nesreće ne bi smjeli komentirati jer ne poznaju poginulog, ne poznaju njenog brata koji je prouzročio nesreću, ne poznaju ni ostale koji su teško ili manje teško povrijeđeni istodobno dajući sebi to pravo jer je sve njih poznavala. Kaže da joj je brat bio prijateljem dečka kojeg je, sada ću to i napisati, ubio, kao i prijatelj ostalima koje je svojom vožnjom unesrećio.
Kaže: „ Mom bratu je dečko bio prijatelj kao i svi ostali u autu, a bili su i meni. Još su.“ I još: „ …. Ste vi možda razmišljali kako se ja i moja obitelj osjećamo dok ovo čitamo? Ne, a? E pa nije nam lako….Tek kada probate takvu tugu i žalost možete puštat komentare. „
Vjerojatno da u sebi ne bih osjetila pravu provalu emocija da nije bilo tih posljednjih napisanih riječi, zapravo da nije bilo takve „zamjene teza“ odnosno zamjene osjećaja. Pitam se, među kakvim to ljudima živim, kakvim to spodobama? Na stranu da svaki čovjek prvo brani svoje: svoju djecu, obitelj, sebe, tražeći i onu najtanju slamku koja opravdava čin koji je prouzročio loše, međutim da to radi intimno u sebi, pa i ne bio u pravu, ja bih to mogla razumjeti. Ali javno se stavljati u kožu istinskih gubitnika, javno tražiti sućut radi stanja koje je zapravo stanje žrtve a ne krivca jest nedolično, jest nehumano, jest prljavo, jest gnusno.
I nije ta djevojka, sestra mladića vozača-ubojice jedina, o ne, čitajući riječi roditelja, prijatelja, bliskih osoba takvima kao on, barem u ovih posljednjih 2,5 godine od dana kada je moju obitelj zadesila tragedija, ne mogu vjerovati koliko ljudi mogu biti podli.
Koliko zapravo dugo traje u ljudima osjećaj sućuti spram takvih gubitnika kao što je majka poginulog momka, prema meni i mojoj obitelji, meni i mom suprugu, tvojim roditeljima Una? Koliki je interes javnosti, prijatelja, poznanika i članova šire obitelji da se dozna kako je tim ljudima.Čini se da sve prestaje danom sprovoda. U trenutku kad se svatko okrenuo na svoju stranu prestao je i interes.
A osjećaji gubitka su prestrašni čak i za običan opis. Za opis u domaćoj zadaći. Pita li se itko, pitaju li se sestra i majka vozača, a kako će se osjećati majka poginulog kada će odabirati lijes za svoga sina, cvijeće za odar svome sinu, kada će pisati posljednje riječi za osmrtnicu, pitaju li se, kako se osjećaju roditelji poginulih kada se lijes spušta u zemlju, kakav je osjećaj mrviti grudu zemlje i bacati je na lijes kada je zapravo srce tog roditelja iščupano i leži u tom istom lijesu zajedno s njihovim djetetom. Boli su očajno teške. Sjeti li se itko zamisliti kakvima postaju snovi roditelja poginule djece, njihova buđenja, njihova nespavanja…njihova sve slabija komuniciranja? Sve prestaje danom sprovoda. Nisi više nikome zvijezda vodilja, znaš li to Una, oni koji su bili s tobom u društvu posljednjeg dana više ne znaju u što si bila odjevena, više ne čuju tvoj glas u ušima.
Ne postoji više nikakav interes novinara kako bi objavili reportažu o majkama, očevima, braći i sestrama poginulih nakon dvije, tri, četiri, pet godina nakon tragedije. Članci pod naslovom „ Kako podnose boli roditelji poginule djevojke (mladića) XY nakon pet godina od nesreće“ – ne postoje. Članak o roditeljima poginule osobe poslije odsluženja kazne ubojici njihova djeteta nikoga ne zanima. Nema ni senzacije ali niti ljudskog interesa. Vrijeme je sve izbrisalo, interes ne postoji, nikoga nije ni briga za takve, još će ti mnogi zamjeriti loše raspoloženje, tugu, žalost…Kratka je pamet, osjećaj suosjećanja je rijedak a nama vrijeme ne donosi nadu.
(10. siječnja 2009.)
Nema komentara:
Objavi komentar