tapkajući nježno, plavo i bolno spustila se i na nas. Badnjak je, a tvoj tata i ja, kao dvije ugasle svijeće, bez osmijeha, bez iskre u očima i bez onih radosnih drhtaja u tijelima. Skupljeni kao ptice pod kišnim kapima, prebiremo po bakalaru i to onakvom kakvog si ga konačno zavoljela. Oh Una, sjetim se kako smo nas dvije kitile bor, pregovarale, svađale se i konačno složno odabirale kombinaciju boja božićnih kuglica, ti bi (kao pametnija ili spretnija?) postavljala drvo, slušale bismo kakvu dobru klasičnu glazbu kao background, a danas smo ga kao i dva prethodna Badnjaka sami skrpali, na brzinu, ne usuđujući se jedno drugom zaviriti u oči. Nema čak ni onog starog «poticaja»: naših svađa, hoćemo li više lijevo ili desno, nakit je bio na brzinu odabran, bez volje i želje za uživanjem u ljepoti. Skrpano, kao što su nam i srca skrpana, slijepljena nekako ali lošim ljepilom. Jesmo li mogli izbjeći dodatnu bol time da smo zanemarili običaj i bili bez bora? Sjedili bismo i dalje pogureno jer Božić je i ozračje je nametnuto.
Obiteljski blagdan. Što bi to značilo da nije ovako? Bi li nam došli ti i Luka, bili nam došao možda još netko, ne usuđujem se pomišljati na to, iako mi fališ samo ti. Nikakve improvizacije, kad bi bilo - da bi bilo, Luka mi bez tebe ne znači ništa osim dodatnog udarca a i ne znam gdje je u ovom momentu, a netko drugi, netko nov i nepoznati samo izaziva dodatnu bol rođenu iz propale nade. Da je drugačije? Bih li bila svjesna sreće koja bi me okruživala, da je drugačije?
Gledam na jednom od portala koje posjećujem fotografije sreće: majki koje objavljuju fotografije svoje djece, manjih i onih odraslijih. Uza svaku je i natpis: moja sreća, moj anđeo, moj život, moj smisao…. I sve je to istina, jer sve ste to vi nama, vi, naša djeca, vašim roditeljima, vašim majkama. Pa kako onda da me ne udari u srce bol nedostatka: sreće, anđela, smisla…I iako ljubavi za tebe ima i bit će je dok će god moje srce kucati, sreće i smisla nema. A anđeli su nedostižni, daleko, predaleko čak i za maštu.
Bogobojazna je noć, svjetlo svjećica mi treperi u oku, ljeska se i kliže niz lice. U nosnicama mi mirisi svih prethodnih Božića, oko mi zamjećuje smanjeni broj darova ispod bora, tek reda radi, ja nešto tati, on nešto meni…nedostaje šarenilo papira jer za običaj i za tek – tako, ne treba papir. Dodirujem svaku kuglicu rukama, nježno joj prateći obline, zamišljajući da mi je pod rukama tvoje lice, jedina moja ljubavi. Sjećam se ama baš svake, gdje sam je kupila, ozračja i veselja kad bih je donijela i pokazala ti je kao malenoj djevojčici. Iskonski smiješak radosti bio je uvijek na tvojima usnama, jednak onom kasnijem, jer za radost je potrebno da budemo kao mala djeca, nepatvoreni, čisti u poimanju radosti života.
Nedostaje mi tvoje prisustvo, punina vlastite sreće što te imam, punina vlastitog života. Samo tvoje prisustvo, čak i sama spoznaja da postojiš bila bi mi dovoljna za život.
Tiha je noć, sveta je noć, bogobojazna je noć a ja imam samo jednu želju; da netko ili nešto iščupa ovo moje slomljeno i prazno srce i otputi ga put svemirskih daljina gdje si možda negdje na putu u beskonačnost sjela da se odmoriš i da ga primiš svojim prstima.
(24. prosinca 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar