Na izmaku je 832 dan kako te nema u mome životu, kako te nema na ovome svijetu.....Je li to današnji pogled na tvoju fotografiju, jesu li bliži događaji oko nas (brutalna ubojstva nevinih), je li to ulazak u jesen, mrtvo doba, izazvali dodatnu muku? Svaki puta u trenutku kad mi pogled padne na tvoje lice ja svisnem. Ja ne mogu. Ne mogu disati. Ne mogu pričati. Ne mogu misliti. Bol me rastvara u najsitnije čestice koja svaka za sebe urla i jauče.
Što da učinim, kako da se ponizim i zamolim da bi se za mene, za nas dvije, za sve kojima je potrebno, načinio iskorak u pravilu Svemira, boga ili đavla, i okrenuo kotač vremena unutrag. Da opet bude 1. srpnja 2006., da ništa ne bude od toga dana, da se slika okrene za 180 stupnjeva, da nije ono što je?
Sutra ću opet ući u tvoju sobu, sutra će me srce opet usmjeriti kao ludog mjesečara da otvorim vrata tvoga novoga ormara koji će zauvijek ostati novim, sutra će mi ruka opet dohvatiti album, sutra ću klonuti na pod i listati ga a strava me gušiti.....
(10. listopada 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar