Pa zastanem, pa razmislim. Jesam li konačno spokojna dušo moja? Spokoj je ravnoteža, mir, mirenje, prihvaćanje. Nisam. Nisam. Nisam. Ne još, možda nikad više. U meni ima još toliko jada, toliko tamnoga i toliko negativnog…. Ne mogu se priviknuti, ne mogu prihvatiti, ne mogu se smiriti.
Stotinu sam puta pomislila, krećući put blagdana, na sve one koji za razliku od mene, od nas, tvojih roditelja, proživljavaju svoju puninu života, spremajući s puno mašte različita jela za svoju obitelj, za obitelj svoje djece, za novopridošle, biraju poklone s ljubavlju i s onoliko novaca s koliko raspolažu u ova (po tko zna koji puta) teška vremena, a ja danas kupila dar za tvoga tatu nakon samo 10 minuta razgledavanja. Pod borom ima previše mjesta, pa da ga i ispunim s bezbroj bespotrebnih stvari još uvijek bi preostalo praznine. Jer ona nije samo pod borom već je i u meni. Tu je pustinja, a pod borom je samo njena preslika.
Sjećam se, o da, još posve svježe, svojevrsne „ludnice“ prije tragedije. Danima bih razmišljala i planirala što ću kome kupiti, što će koga iznenaditi, razveseliti. Zajedno bismo isplanirale kombinaciju boja božićnih kuglica (starog po običaju nismo ni pitale), zajedno bismo ukrašavale bor, tebe sam imala isključivo na umu kad bih se kretala gužvom u DM-u birajući ukrasne svijeće, pokoju dodatnu kuglicu, ukrasne papire, mašnice …. Danas sam zaobišla DM, nije mi se dalo zagledati u ničije oči, nije mi se dalo osluhnuti ničiji glas, brzo, brzo sam sve obavila i doma, u … jedini mi znani spokoj: tišine, jada, suza. A kada me je u RK na odjelu gdje sam odabrala dar tvome tati, Vilma (vlasnica) zagrlila, privukla k sebi da me poljubi i da mi šapne da sluti kako mi je jer je i ona mama, došlo mi je da svom snagom lupim glavom u staklo pulta….. do đavola sudbina, do đavola sve, svi blagdani, praznici, do đavola postojanje, do đavola takav život…. Pa da sam u svim prošlim životima kao i u ovom sadašnjem, toliko griješila da moram ispaštati vlastitom nesrećom, ne znam što i tko bi mjerio težinu takvih djela, a onda i odmjerio ovakvu kaznu. Iako sam svjesna da je sve to besmisleno, ne mogu se to ne zapitati jer odsustvo balansa me iznova čudi i budi u meni osjećaj nepravde. Pa kako onda da budem spokojna, makar i samo jedan trenutak.
Što se mene tiče, rado bih da cijela planeta nestane u nekoj od svemirskih rupa, pa da ili nestanem u mraku prašine ili počnem sve ispočetka. Bih li tada imala pravo na popravni ispit, bi li bilo drugačije, imam li uopće pravo misliti na takav način.
Spokoj?! Ako i uspijem nametnutim mentalnim blokadama vrludati koliko - toliko uspješno Scilama i Haribdama užasa, dovoljan je subotnji odlazak do tvoje ploče i propada sav uspjeh tog izvlačenja i provlačenja. Niti ovih dana, kao što sam napisala, 3,5 godine poslije, ne uspijevam normalno koračati puteljkom do tog mjesta, a da me istodobno ne uhvati ledena ruka strave za samo srce i istodobno šalje bezbroj puta opetovano pitanje u um: Zašto?
Mileno moje, jedini moj živote: ZAŠTO?
I ne, nisam tužna, užasnuta sam.
I ne, nisam spokojna sve dok u meni bjesne stotine oluja nemira, oluja zla….
Oprost za takve misli i ponašanje tražim od budućnosti no sve je to samo stoga što ne mogu bez tebe.
(28. prosinca 2009.)
Garibaldijevom smo zimi hodale u
potrazi za darovima
Nema komentara:
Objavi komentar