Da se na mene prošlog ponedjeljka nije obrušila gripa, ovo pismo upućeno tebi Unice, zvučalo bi možda drugačije ili bi barem bilo drugačije koncipirano. Jer gripa je značila ležanje i čitanje, koliko je to glavobolja dopuštala, a čitanje je pak značilo da se fond posuđenih knjiga iz Gradske knjižnice opasno smanjivao dok na kraju nisam zaklopila posljednju stranicu i … konstatirala da sam prebolesna da bih otišla po novu. Preostalo mi je jedino da posegnem za kućnim zalihama a to opet znači da sam mogla birati između enciklopedija, raznih rječnika (redom tvojih), leksikona, ozbiljnog romana, drame ili pak lektirne građe. Odabrala sam ruske klasike, odavno ih nisam čitala, sam se izbor suzio na dva pisca. Dostojevskog sam ostavila i posegnula za Turgenjevim i to za Očevima i djecom. Nisam je čitala preko 20 godina, i evo…odoh malo u nihilizam. Lakše ju je sada bilo čitati no u gimnazijskim danima, učinila mi se kratkom i pitkom. I ne bih je niti ovom prilikom prepričavala (a možda bih trebala jer si sve mislim da si je lijepo preskočila kao lektiru odnosno nisi bila zadivljena kao ja u to vrijeme), osim što je kraj knjige na mene ostavio dublji dojam nego nekada, dublji stoga jer sam se sada našla u toj situaciji o kojoj onda nisam niti sanjajući pomišljala. Da sam tada i mogla pomišljati, ne bih se odlučila biti roditeljem, ne bih ni spoznala svu silinu ovog osjećaja koji me ubija.
Dakle, kraj Očeva i djece, iza događaja u kojima glavni junak knjige, nihilist, Jevgenij Bazarov umire od posljedica tifusa, prerano u svojim 20-tima…: « U dalekom kutku Rusije ima jedno maleno seosko groblje. Kao gotovo sva naša groblja, i ono pruža žalosnu sliku- jarci oko njega odavno su zarasli korovom; sivi drveni križevi polegli i gnjiju ispod negda obojenih krovića; kamene nadgrobne ploče sve su odreda pomaknute, baš kao da ih netko odozdo gurka; dva-tri očerupana stabalca jedva da bacaju oskudnu sjenu; ovce nesmetano lunjaju po grobovima…. Ali među njima ima jedan grob koji ne dira čovjek niti ga gaze životinje - samo ptice sjedaju na nj i u zoru pjevaju………..Često ga obilaze dvoje oronulih staraca iz obližnjeg sela- muž i žena. Pridržavajući jedno drugo, hodaju teškim koracima, a kad se primaknu ogradi, padaju na koljena i tako klečeći dugo i gorko plaču, dugo i pozorno gledaju u nijemi kamen pod kojim im počiva sin; izmijene po neku riječ, obrišu prašinu s kamena i isprave granu jele, pa opet mole i nikako da odu s tog mjesta gdje su nekako bliže sinu, uspomenama na nj. Zar je moguće da su njihove molitve, njihove suze uzaludne? Zar je moguće da ljubav, sveta, vjerna ljubav nije svemoćna……….»
Scena je malko drugačija, umaško groblje nije zaraslo već je sve šire i šire, sve punije i punije…gužva posjetitelja sve veća i veća, tvoj tata i ja dolazimo odvojeno, po mojoj želji, želim biti sama s mislima, želim biti sama s tobom, želim da me ništa ne ometa dok ti upućujem po milijunti put: »Zašto?», dok moj mozak stavlja moje riječi u tvoja usta, dok mi odgovaraš, dok plačem, dok mi nutrina vrišti, dok mi se trnci strave penju uz glavu, dok mi se sve počinje okretati od bola, dok mi noge po onim stepenicama klecaju, dok nadam se da ću se srušiti mrtva na tom mjestu… sve je drugačije ali jedno je isto, ostaje jedna paralela, paralela u pitanju: «Zar te silina moje ljubavi nije mogla održati na životu?»
Podložni smo raznim tipovima ljubavi u životu, prvo prema onima od kojih ovisimo: majke, oca, bake…osobe koja brine da smo siti, da nismo žedni, da smo čisti, da smo veseli, pa ljubav prema osobama suprotnog ili istog spola, na spomen čijeg imena nam srce zaigra, smutimo se, spremni da mu se predamo, spremni da uplovimo u vrtloge strasti, ljubavi, ovisnosti, prepuštanja. No iznad je svega ljubav prema svome djetetu (djeci) koja od nas čini psa, tog simbola vjernosti, sjenu, tog simbola pratnje, i kako reče pjesnik: sjenu tvoga psa, što je sinonim za totalnu ljubav, za totalnu vjernost, za spremnost primanja udaraca iz jedinog razloga a to je ljubav sama.
Da te nisam voljela tako silno, ni patnja ne bi bila takova, da te i dalje ne volim jednakom žestinom, moj bi život bi bio ravna putanja a ne put ka ponoru. Niti sama više ne znam od kakvog sam to materijala stvorena, osim onog materijaliziranog kao da sam sva u jednom čuvstvu a to je ljubav. Oduvijek sam ti željela u toj ljubavi i u dokaz te iste ljubavi dati apsolutno sve; svu svoju pažnju, svu brigu, svu radost davanja, svu radost slušanja te, mogla si me gaziti kako i koliko god hoćeš, ja bila bih samo «sjena tvoga psa», čisti apsolut. Ušla si u moje tijelo i moje osjete, duboko, do srži, bila si moje jutro i noć, moje postojanje, ja sama. U trenutku teške traume, u trenutku zbivanja tog teškog događaja, u trenutku saznanja, ta ista silna ljubav spram tebe me ugušila, ostavivši mi tek ljušturu, ne ostavivši mi pritom ni «sjenu» ni «psa», ne ostavivši mi ni trunčicu ljubav spram bilo koga drugog na ovome svijetu. Možda to drugi osjećaju kao patnju ali ja ne patim zbog toga, ono čega nema, ne može niti boljeti, boli me još samo spoznajna misao da je sve bilo uzalud.
(4. ožujka 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar