Patetika

Jedan sam dan na internetskoj stranici čija sam korisnica, pročitala između ostalog riječi jedne osobe koja je napisala da ne čita blogove korisnica jer su uglavnom patetični. Treba reći da na toj stranici ima jako puno korisnic(k)a od kojih također jako puno njih ima svoje blogove. Neke, koje sam posjetila, zbilja ne bih mogla okarakterizirati patetičnima jer su teme njihovih blogova implicite nepatetične. Nemogućnost patetike. Druge se bave sobom i svojim preokupacijama i koliko ih god čitala ne bih u njima pronašla patetičnosti. Možda mrvicu, no ako me ne zanimaju, preskočim.
No, pročitavši takvu karakteristiku ipak sam se zapitala ima li na ovom blogu, u mojim riječima, u mojim opisima osjećaja, patetike? Na takvu su me sumnju prvi puta ponukale i riječi (zapravo njihov smisao, između redaka) jednog od posjetitelja ovoga bloga, koji je ovdje ostavio svoj trag. Oduvijek su me zamarali ljudi skloni patetici, a i sama sam pazila da ne padnem pod njezin utjecaj. A opet, kako se oduprijeti ako bi me nešto vuklo?
Općenito patetika u smislu uzvišenosti, odnosila bi se prije svega na čovjeka strastvenog, punog zanosa, dostojanstva koji je dirljiv u govoru i osjećajima; no u krajnosti se radi o izvještačenosti ili grandomaniji.
I dok sam tako „lutala“ ovim blogom i čitala svoje riječi, osim bola kojega su ponovno izazvale slike stvorene riječima, patetike nisam našla. Iz jednostavnog razloga što bol, što tragedija, što gubitak smisla, što beskrajna ljubav prema tebi mila, ne mogu i ne smiju biti patetični. Kad u bilo koje doba dana ili noću, kad me probude jezivi sni za koje bih željela da su samo noćna mora, a ne svijest o stvarnosti, osjetim da me istina i strava preplavljuju na način da se nešto u meni počne nadimati poput balona, biva sve širim, prijeteći da se raspukne, i onda….kroz usta jauk, na očima suze….je li to patetika? Samo onaj tko poznaje to stanje, može prodrijeti u smisao mojih riječi, tankoćutno, osjećajno, prepoznatljivo i prepoznati sebe sama. Onaj tko to ne poznaje neka doživljava opise kako god želi, pa i patetično. Zanimljivo bi bilo u tom kontekstu spomenuti i riječi gore navedenog posjetitelja ovoga bloga koji je nedavno počeo rabiti posebno tankoćutne opise osjećaja spram okoline, ljudi i života. Patetika? Ne! Spoznaja tragedije, spoznaja boli, spoznaja besmisla, spoznaja kraja.
Kad kažem da ti dajem svoje srce, kad pišem da me obasipa kiša ljubavi spram tebe, kad te tražim i nenalazim u svemirskim dubinama, to nije patos, to je očaj izgubljene mene.
Tek onaj kome nije uzvraćena ljubav, može o ljubavi pisati, tek onaj koji duboko proživljava osjećaje, a ne može ih izreći, može iste slikati, tek onaj tko je doživio ovakvu tragediju gubitka može pisati i raditi što hoće. Jer samo takav razumije.
(20. lipnja 2009.)