Postoji li ravnoteža boli?

Neki sam dan rezala ocvale strukove lavande. Vrtnim škarama. Oštrim. I nisam bila pažljiva jer me (novi) mačić Frodo okupirao. Ne mogu se raditi dvije stvari odjednom. I trenutak kasnije, umjesto da odsiječem lavandu, zasjekla sam svom silinom jagodicu prsta. Krv je briznula. Bol je bila neopisivo jaka, probijala se iz ranjenog prsta do mozga i granala sve do nožnih prstiju. U zavijenom prstu kuckalo je. Bolno. Međutim, u tim trenucima kao da je nastala ravnoteža između fizičkog i duševnog bola. Ovaj fizički, u tom trenu daleko intenzivniji, kao da je nakratko preuzeo ulogu vodilje i lagano uravnotežio onaj drugi. Poželjela sam da me vječno boli taj prst ili neki drugi dio tijela, sve, sve, samo da glavni bol nije opet onaj tupi, tjeskobni, svakodnevni i svakonoćni, koji se nastanio u meni zauvijek. Stala sam razmišljati o fizičkoj boli. Netko ili nešto je „kaznio“ živi svijet tim osjećajem, tom neugodom, tim trpljenjem. S druge pak strane, opće je poznata istina da bi čovjek ( kao i ostali živi svijet) bio izložen neprestanom ranjavanju i daleko većoj mogućnosti umiranja od zadobivenih rana jer jednostavno ne bi znao niti osjećao da mu prijeti opasnost, ne bi poduzimao ništa da to spriječi, niti bi potražio stručnu medicinsku pomoć. Ali, ovako kao ideja, ne bi bilo loše kad ne bismo trpjeli bol. No meni je ta ista neugoda dobro došla u uspostavljanju ravnoteže, iako je trajalo kratko, sat – dva, manje – više. Što je pak sa duševnom boli? Kad je ne bi bilo, bi li lakše bilo živjeti s teretima života? Bi li uopće bilo «tereta života»? Zacijelo bi, a kao dokaz su silni primjerci ( tek kao predmet ovog razmišljanja) ljudskog roda koji očito ne „pate“iako život ni njih nije ostavio po strani, iako su i oni doživjeli svoje traume. Bih li ja željela da ne patim i da me ne boli svakodnevno? Ne bih, sigurna sam da bi to bila moja posvemašnja izdaja spram tebe, pa zar već nije izdaja i to što još uopće živim?
Samo, svakim je danom taj teret teži, svakim su danom moja leđa pogrbljenija, moj dah kraći i zato, kad bih mogla, kad bih imala od koga, naručila bih najveću moguću fizičku bol da mi drži ravnotežu, da mi (makar malo) olakša nošenje najveće pogreške u životu, moga daljnjeg bivstvovanja.
(8. srpnja 2008.)