one tople, proljetne večeri prije….37 punih godina, u Ljubijskoj ulici, u Dubravi, u Zagrebu, tvoj tata i ja, ne bi te bilo, takve kakva si bila i kakva si ostala još u meni, niti bih osjećala takav jad i bol. Na današnji dan, tvoj tata i ja potpisali smo da ćemo biti zajedno, pravno smo legalizirali tek -ljubav.
Pamtim te subotnje sate, pamtim svaku minutu toga dana, 30. travnja 1977. Ali drugačije mjesto u mom srcu i sjećanju izaziva upravo večer prvog susreta. Sada, kada zatvorim oči i prisjetim se momenta našeg prvog susreta imam tebe pred očima; pomalo drsko lice iza čije se površine ipak krije nesigurnost, a ne bahatost, fini profil sa ljupkom i mekom linijom nosa i korijena obrva, sigurnost u rečenicama prvog susreta, lagana nestrpljivost pokreta … imam te u tadašnjem njemu, prije svih tih godina. Bi li se u kasnijim godinama svojega života i dalje manifestirala kroz njega, ne znam i nikada neću saznati, tvoja mi je budućnost iskliznula iz života i stvarnosti, mogu je tek stvarati imaginacijom, prateći životni tijek tvoga tate.
Tvoj tata i ja danas ćemo možda otići u neki od restorana u okolici, možda sjesti za stol, naručiti i jesti, a ti ćeš lebdjeti između nas dvoje kao najjača spona, jača od svih naših godina „scila i haribda“. Nećemo se prisjećati tog proljeća '77., nećemo se prisjećati naših nesigurnih koraka u zajedništvu, naših udaranja u vlastite iluzije i krivih pretpostavki, zrenja, kompromisa, zajedničkih odluka, konačnog shvaćanja zajedništva. U svakoj našoj riječi, u krzmanju prije početne rečenice, osjećat će se bolno samo tvoje odsustvo, naš pravi prsten, naš jedini zavjet.
Što me baš njemu privuklo, što ga je baš k meni privuklo, jesu li se nečiji budući životi, nečije budućnosti već tada rodile, prepoznavši u meni i njemu, sebe? Ovo mi se pitanje počesto znade uvući u misli jer niti je on bio moja, a niti ja njemu, niti prva, a niti jedina ljubav? Zašto baš zaustavljanje u toj vezi kad bilo je interesantnih bljeskova sviđanja, ljubavnih iskrica prije i između naše veze. Ovo između, razdoblje je kad smo prekinuli i iako je sve ukazivalo na pametan potez (i sad bih rekla da smo karakteri koji se nikako ne slažu), nešto, NEŠTO nas je vuklo i povuklo ponovno u zajedništvo. Koliko sam samo puta u ovih 2 godine i 10 mjeseci požalila što se to tako zbilo, što smo se vratili jedno drugom, što se nismo udaljili i možda nikada više vidjeli, jer sam samu sebe uvjerila da se ovo ne bi zbilo, jer i ti ne bi bila.
Sudbina, slučaj; slučaj, sudbina….. tko je preo tanke niti budućnosti i usuda? Jer da bi ti postala i bila ti, on je morao biti i ja sam morala biti. Samo smo nas dvoje na svijetu mogli stvoriti tebe. Samo si ti na ovome svijetu mogla nastati u nama.
Onog jutra kada sam trebala otići nekom drugom i kad je dan započeo novom radošću, slučaj ili sudbina doveo je tvoga tatu ponovno i opet k meni, moja je neodlučnost prevagnula, a nisam ni znala da sam tada po prvi puta pognula glavu pred sudbinskim udarcem koji me čekao za 32 godine. Usud mi se spremao, bol me čekala, jad me zvao, a ja, ja ga nisam ni slutiti mogla. Da sam mogla, bi li odlučila drugačije?
Drevnim se Grcima sudbina javljala u vidu triju sestara:
Clotho, koja je prela ljudske sudbine;
Lachesis, koja je mjerila duljinu niti i
Atropos, najmanja ali zato najmoćnija, koja je po hiru presijecala nit
Koja je od njih tada stala uz mene i donijela (moju) odluku?
(30. travnja 2009.)
Nema komentara:
Objavi komentar