su postala odraz našega stanja; usamljenička, tiha, brza. Kao da samim sjedanjem za stol i započinjanjem ručka želimo čim prije završiti, popiti zadnju kap vode i pobjeći. Um mi podastire sliku naših zajedničkih ručavanja, kada smo stalno bili u nekakvoj strci, dodavanju posuda, tava,zdjelica; ovome jedno, drugome drugo jer ne jede prvo, trećemu treće jer ne jede niti jedno od ova dva. Kad smo se konačno smjestili s brdom posuda i krenuli s ručkom, ubrzo bi se već poslije nekoliko minuta, razvila prava pravcata raspra koja je ponekad prijetila, izazvana temperamentom svih prisutnih da će prerasti u kavgu, u otvoreni sukob. Svi smo razmišljali i komentirali na svoj način, želeći uvjeriti ostalo dvoje da je taj prvi jedino u pravu. Pretresala se dnevna politika lokalnog i nacionalnog značaja (bila sam ponosna kako si relativno mlada «zagrizla» u dnevnu štampu, toliko mladih je nezainteresirano, da ne kažem apatično spram dnevnih događanja), zalazili smo u povijest, ti si tvrdila da je tvoje znanje o povijesti najsvježije, mi smo kao potpuno zaboravili na gimnazijsko gradivo, stari je u nedostatku kakvog bitnog argumenta iznalazio izlaz u filozofima jer tu je on, po njegovim riječima, bio najupućeniji (studij na FPZ) a ja sam se ubacivala čas na stranu jednoga pa drugoga. Bili su to najživlji momenti dana, trenuci smijeha, trenuci prštave radosti, trenuci izoštravanja znanja, trenuci nečije lucidnosti… a «diskusija» bi ponekad toliko osnažila da te prijateljica koja stanuje preko puta ceste (Dalila) znala pitati, svađamo li se to.
Danas gotovo ništa niti ne pričamo. Jedemo uglavnom u tišini, teško gutamo kao da je hrana loše pripravljena, a ja znam da je to radi toga što je tvoje mjesto prazno. Tek mi pogled padne na tvog tatu, na onaj njegov dio lica između korijena nosa i svoda obrva, koji ste dijelili poput blizanaca a ne oca i kćeri. Kad ste se u tim našim raspravama znali naljutiti jedno na drugo i počele se paliti iskre, oboje ste nekako, na isti način, nabrali svoj nos a sličnost je bila frapantna. Sad se moj pogled gubi na njegovom licu, tražim u tom novom, starijem licu, koje je njegovo ali više nije sretno, tračak sličnosti, tračak tebe i kad ga mimikom naslutim, u glavi mi bljesak stvarnosti: to je samo jedno od vas dok drugoga nikada neće biti.
(24. srpnja 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar