Zadnjih me dana, ne badava, prozivaju i pozivaju na odgovornost dostojanstva. Traže od mene da budem poput stijene čvrsta u svojoj žalosti jer tako skrivaju svoju nemoć spram te iste boli. Prozivaju me i pozivaju da se ponašam normalno, da radim svoj posao, kao i do sada odgovorno i ozbiljno, da ljudi iskazuju povjerenje u moj rad i moju osobu. Traže da nakon 16 mjeseci žalosti stanem opet na noge, da bol i jad položim negdje duboko u sebe, kako to ne bi vidio nitko, jer nekako bi bilo posve u redu da ih ne podsjećam na to. Može li se tako? Može li to itko od mene zahtijevati? Imaju li ikakvih prava na to? Znade li itko od njih da ja ne žalujem, da još ne mogu žalovati, da je svih tih 16 mjeseci odnosno svih tih 480 dana, u meni samo očaj? Osim bezdana očaja, bezdana mržnje: spram sebe, mržnje spram života, mržnje spram Boga, mržnje spram okolnosti, mržnje spram sve živuće mladosti, bezdana bijesa spram sebe i svih živih, u meni nema ničega. Apsolutna praznina. Bol ne može biti dublje jer ja sáma sam bol. Čuje li itko od tih koji me prozivaju, pogledavaju poprijeko, da mi nutrina vrišti do samog ishodišta te boli? Dostojanstvo? Ima li prava i može li osoba poput mene, osoba koja je izgubila jedinu kćer, iskru svog postojanja, biti dostojanstvena u toj boli? Ja tvrdim da ne, barem ja za to nisam sposobna. Bojala sam se tih prvih dana, da ću izgubiti tvoju sliku, da ću zaboraviti boju i zvuk tvoga glasa, ali nisam se trebala bojati, ne, više no ikad na svome licu ćutim tvoje, pahuljaste me maljice draškaju, pod prstima ćutim kakvoću kože tvoje noge, tvoj miris, za mene neponovljiv, tvoj glas odzvanja mojim umom: ra ta, ta…ta..dok hodam, dok jedem, dok ležim, čujem te kako mi govoriš: mami….pa i grublje riječi. Ne mogu biti dostojanstvena, ne mogu biti što nisam i što ne ćutim, imam pravo na provale slabosti, na izgubljenost u vremenu, na izgubljenost u smislu. Mogla bih se i držati za tu slamčicu zvanu nastavak života, ali me ne zanima čvrstina te grane jer ne želim oslobađanje, ne želim mir, ne želim spokoj, ne želim zaborav, ne želim dostojanstvo. Neka idu do đavola svi, sa svojim mizernim životima i svojom dvoličnošću. Dok me, kao, tješe, zahvaljuju i bogu i vragu na tome što im je očuvao njihove mile, njihovu djecu. Dok donose svijeće i cvijeće na mjesto gdje si sada, jedva čekaju čas da se okrenu i hitaju kući, u život .Znam ih, poznajem ih, vidim im to u očima, osjećam to duboko u želucu. Povraća mi se od njih, gnušam ih se, njihova se lica, iskrivljena, krevelje u mom umu. Želim da ih zgazi ista takva bol, da crknu od težine tereta, da budemo u ravnini. A do tada, ja ću inercijom živjeti ako ne smognem taj trunak hrabrosti koji bi me odveo do tebe, pa neka i dijelimo ništavilo, čak je i to naše zajedništvo.
(6. studenoga 2007.)
Nema komentara:
Objavi komentar