Dana 12. svibnja 2008. godine, jedno je mlado stvorenje, dečko, 23 godine, otišao svojim kolima put Šibenika radi nabave frižidera i od tada mu se izgubio svaki trag. Tjedan dana iza toga, policija je temeljem prijavka nekog od građana koji je kod šibenskog mosta zamijetio dio automobila u nedjelju 18. svibnja 2008. započela s detaljnim pretraživanjem terena i pronašla i automobil i vozača u moru. Obdukcijom je utvrđeno da se mladić nije utopio već da je umro od posljedica višestrukih ozljeda, pet dana prije no što su ga pronašli. Dakle, smrt je nastupila 14. svibnja. Što se dešavalo od 12. do 14. svibnja ? Što se dešavalo od 14. do 18. svibnja na večer? Što su radili za to vrijeme roditelji i policija? Vjerujem da su roditelji prijavili nestanak svoga sina a zašto policija nije slijedila trag ako su znali da je od mjesta stanovanja išao put Šibenika? Kako je roditeljima koji su pročitali nalaz patologa i saznali da im je sin umro pet dana prije pronalaska. Da je netko došao ranije, da se pretraživala cesta, zagledao svaki sumnjivi trag….?
I bez obzira na izvješća i prije toga priče, kako je izvršio suicid zbog nastalih kockarskih dugova, ostaje mučan dojam da netko nije obavio posao kako treba.
I mi, Una, tvoji roditelji, bili smo u sličnoj situaciji, koja je trajala ipak nešto kraće ali se opet provlači pitanje savjesnog obavljanja svojih građanskih dužnosti i poslova policije.
Toga si jutra otišla kolima put Duina (I) i trebala si oko 10 sati biti tamo. Nisam htjela zvati ranije na mobitel, isključivo iz razloga da te ne ometam u vožnji i dok sam ja bila uviđavna, dotle te je poslodavac zvao nebrojeno puta. Je li uzrok nesreće bio taj, korištenje mobitela u vožnji, nepažnja zbog telefoniranja?
U pola 11 je otpočela moja agonija. U to sam vrijeme bila ispred turističke agencije u kojoj si radila i tražila od poslodavca da te kontaktira. Vidjevši i čuvši da je i on zabrinut ( Tek tada? I iako je znao da ti nije smio dati svoj automobil koji je snagom premašivao zakonski dozvoljenu ?Rekao je da si dobra vozačica kao što si izvrsna vodičkinja???) u meni se sve slomilo. Tada je ona jutrošnja intuicija, onaj osjećaj tjeskobe i nesreće isplivao van. Sve se počelo povezivati. I iako su me uvjeravali da se ništa nije moglo (MOGLO!!!) desiti jer talijanska saobraćajna policija nije ništa zamijetila, znala sam, ZNALA SAM da se nešto kobno desilo. Ne mogu vjerovati da baš nitko od drugih vozača nije zamijetio nešto čudno na cesti, onu zaštitnu mrežu koja je zjapila pokidana uz cestu. Dan 1. srpnja te godine, bio je izuzetno topao, ljeto je počelo, promet je bio evidentan, cesta je prometna, ali nitko nije baš ništa vidio. Poslodavac je zabranio šoferima koji su čekali u Duinu da se vrate put granice tebi ususret, već im je naložio da te čekaju jer da MORAŠ stići. A nisi.
U 15 i 30 toga dana, više nisam mogla izdržati, mobitel ti se isključio, na bezbrojne pozive i poruke nitko nije odgovarao. Išla sam samoinicijativno na policiju, i da nisam imala veza, nitko me ne bi od njih ni htio saslušati jer da nije prošlo 24 sata od nestanka. Kako to reći roditelju. Za mene je 24 sata ravno 24 godine?
I počelo je ispitivanje. Uglavnom se sve svodilo na pitanja je li se drogiraš, jesi li imala problema u roditeljskoj komunikaciji, jesi li pouzdana osoba, dali su naslutiti da si možda pobjegla od kuće, tvrdila sam suprotno, sve, sve samo da te počnu tražiti. Nisu htjeli ništa poduzeti, uzeli su podatke u zapisnik i rekli da će UJUTRO početi sa potragom. Kako si bila u Italiji nisu se htjeli miješati u poslove i kompetenciju njihovih organa. Zar nisu trebali tražiti do granice sa Slovenijom, zar se nisu trebali čuti sa talijanskom policijom, zar nisu trebali NEŠTO poduzeti?
Nitko nije poduzeo ništa. Nitko nije vidio ništa, nitko nije čuo ništa. Koliko je trajala tvoja agonija a ja nisam bila tamo. A ja te nisam zaštitila? A ja nisam učinila ništa… trebala sam… ići…. tražiti…..a da te nisam zatekla živu u autu… oh živote što si to učinio? Moj krik je dubok i velik poput Svemira i do tamo se čuje, ali što mi to vrijedi, što mi uopće više vrijedi.
UTORAK, 4.7.2006. NOVI LIST, RIJEKA
Crna kronika: <<< Natrag
NESREĆA NA AUTOPUTU NEDALEKO TRSTA NEOTKRIVENA PUNIH DVANAEST SATI
Na talijanskom autoputu poginula mlada Umažanka
Una Varelija (22) iz Umaga bila je mrtva u automobilu dvanaest sati, vezana sigurnosnim pojasom, a da nitko nije primjetio golemu rupu na zaštitnoj mreži koju je napravila sletjevši s ceste. Nije bilo tragova kočenja
TRST – Turistička djelatnica iz Umaga Una Varelija (22) poginula je u subotu u prometnoj nesreći koja se dogodila na autoputu na tršćanskom krasu. Oko sedam sati ujutro mlada je Umažanka iz zasad nepoznatih razloga osobnim automobilom »citroën xsara« iznenada sletjela s autoceste, probila zaštitnu mrežu i nakon nekoliko prevrtanja završila
(23. svibnja 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar