Ne znam tko bi bio u stanju izmjeriti jačinu i količinu bola koju sam trpjela od najužasnijeg 1. srpnja 2006. Slušala sam prije i govorili su mi tada, da se s vremenom bol smanjuje, ali nisam čula i zaboravili su mi spomenuti, koliko vremena treba da bi se bol smanjila. Prvih je dana bila neizmjerna, tolika da sam mislila da ću od nje umrijeti, slediti se, nestati, ispariti. Bježala sam iz prostorije u prostoriju kao da ću joj izbjeći. Nisam. Prilijepila se uza me poput hobotnice, omotala se, zarila ledene pipke do zadnje kapilare. Gurala mi glavu među koljena, križala ruke na prsima, stiskala mi pluća te nisam mogla normalno udahnuti, urlala u meni, tjerala mi glas u jauke, stezala mi glavu obručem pa mi je mozak prijetio prskanjem, a um, um je radio kao poseban dio mene, kao poseban dio osobnosti. On je jedini živio, rastao, razvijao se, mračio i svijetlio, zamišljao, premišljao, zvao te, kćeri, davao ti moj glas, podizao pozornicu na kojoj se svakodnevno i svakonoćno odvijala grandiozna monodrama podvojene osobe.
Prolazilo je vrijeme, iako izvan mene, izvan moga uma. Okretala bih stranice kalendara i zapažala da je prošlo ljeto pa jesen, pa stiglo ljeto, dok je u meni vrijeme stalo. I stoji.
Ide četvrta godina, bez tebe i bez vremena. Primjećujem samo da smo ostali sami, tvoj stari i ja, tvoja mami. Ostali se razbježali jer su ih u školi zaboravili naučiti kako pomoći onima koji su bespomoćni, beznadni i bezutješni. Nisu ni nas dvoje naučili, pa smo živjeli novi život potpuno samouko, gotovo u karanteni.
Ipak, u zadnje vrijeme primjećujem da se bol rasula iz cjeline i formirala otoke. Jedan otok u kupaonici kad te vidim da podižeš nogu na bide kako bi je depilirala, jedan me poput pustog otoka baš, dočekuje kad kročim u tvoju sobu, jedan spretno nudi svoje kamenčiće kad radim njoke…. Kad te netko spomene, kad začujem tvoje ime, na brzinu se formira posve nov otok. Posvuda su, dovoljno je samo da um proizvede misao i već hodam njihovim stazama.
Umjesto boli cjeline, primjećujem, da se za promjenu, u meni ustalilo nešto drugo, neka ravna crta. Zamjećujem prazninu. Ne boli više silno (ili sam se toliko svikla boli da to više ne primjećujem) ali djeluje zastrašujuće i kad bih je mogla obojati, bila bi siva, boje teških oblaka. Ne sjećam joj se početka, ne nazirem joj kraja, ne vidim ni lijevo ni desno. Krećem se nekim sivim tunelom u kojem su jutra jednaka večerima, a popodneva prijepodnevima. Noć, dan, ljeto, zima, hladno, toplo, nečije rođenje ili nečija smrt … ništa me ne gura preko prazne crte. Kao da sam smrtno bolesna legla i čekam smjene dana i noći do odlaska. Ravno. Bez želje za promjenom jer promijeniti ne mogu, bez želje za ozdravljenjem jer samo me kraj čeka, kao da sam u gipsu od nogu do glave. Nepokretna, bez misli, bez osjećaja, bez danas, bez sutra.
Kažu i to, da se neki traumatizirani, shrvani gubitkom, okrenu u svoj um i zatvore vrata okolini. Sve se više priklanjam prepoznavanju takve kategorije; u svom sam umu sve samo ne sama, u svom umu živim puninu prošlosti jednaku sadašnjosti, bez granica vremena i prostora, u mom umu svatko od stanovnika ima svoj glas i osobnost, a izvan njega – otoci plutaju prazninom.
Rekli su mi, i čula sam ranije, da se s vremenom bol smanjuje, no nisu mi rekli koliko mora biti mala da je nema.
Nisam čula nikada, i nisu mi rekli, koliko će trajati praznina. Može li se tako živjeti? Hoće li se praznina popuniti ikada više bez tebe? Hoću li znati kada je nestala? Može li nestati i želim li uopće živjeti bez te krhke spone.
(27. siječnja 2010.)
Nema komentara:
Objavi komentar