Travanj 2007.

Jedina moja, već gotovo mjesec dana, koji se vuče unedogled, razmišljam o tome kako je vrijeme da ti napišem pismo ali vjeruj mi da mi svakim danom sve više ponestaje hrabrosti za taj čin. U meni si neprestano, hodaš sa mnom, čim na poslu ustanom od stola i odem do prozora, tebe vidim u onom prekrasnom malom vrtu ispred škole. Stresem se kao mokar pas, nekako me zaboli cijelo tijelo kao da sam sama rana, koja se prvim pokretom opet otvorila. Eto, što psiha može! Tko bi ikada i pomislio da je u čovjeku psiha jača od tijela, od fizičke snage? Ona je glavni kormilar našeg stanja, misli,snova i radnji. Ne znam dokle će me nositi ova inercija, dokle ću tako plutati i još više, do kada? Ovdje je sve isto kao i prošlih 10 mjeseci, nikada vrijeme nije više mililo kao sada, ono se vuče a cilja nema. Pa gdje je onda logika tog kretanja? Cilja mora biti, ma kakav on bio, pa čak i oni ljetni insekti, koji su ovdje kratko vrijeme, žive samo zato da se oplode, stvore novi život i ugibaju. Moj cilj si ti bila još prije no što smo te stvorili, još i prije no što smo te upoznali. I trebala si mi ostati ciljem i brigom i radosti koju si mi davala. Bila sam u tom svom usranom životu najsretnija možda one 2001. kada sam počela žeti ono što sam posijala, kada si počela davati ispite na fakultetu, osamostalila se....bila sam najponosnija mama na svijetu. Možda si otišla zbog mojeg prevelikog osjećaja ponosa? Možda sam trebala biti skromnija, umjerenija u iskazivanju sreće? Ali kako da budem drugačija, kada mi je srce kliktalo od sreće, kada sam sijala poput najveće zvijezde. A poslije,tamo 2004., 2005. kada si najavljivala svoje preseljenje kod Luke, možda nisam trebala plakati zbog toga, možda nisam trebala osjećati prazninu i jad jer te nisam viđala u kući? Ali kako sam mogla spriječiti potok suza koji je jurnuo čim si mi to rekla, iako, moram priznati, rekla si to obzirno jer si me poznavala do dna. Znala si moje slabosti kao i ja tvoje uostalom, pa između nas je bila tajna veza. Možda pak u lipnju prošle godine nisam trebala razmišljati kako sam nekako zaštićena i ja, i moja obitelj, spram teških nedaća koje se drugima događaju. Jest da je boljelo kad si preselila, jest da nisam prihvaćala lako da imaš drugi cilj a ne sjediti ovdje, ali sam se još mogla nadati, da ćemo se tu i tamo nalaziti kako bismo popile kavu, popričale, slala sam vam savijače od trešanja i sira, peglala sam ti robu, ali sam definitivno svoje prejake osjećaje prema tebi oduvijek skrivala pod maskom da mi je manje stalo. Nisam te htjela vezati (iako bih te zavezala najjačim užetom uz sebe), nisam ti htjela biti preprekom na putu ka osamostaljenju ( a maštala sam da uvijek ostaneš s nama, prvo sama, a kao druga varijanta,s nekim). Nadam se samo da si spoznala snagu moje ljubavi, da, mislim da jesi. I zato je sada bol toliko snažna ali je tijelo još jače i zato trpi. A tek mi sada predstoji veliko iskušenje: 1. srpnja 2007. Mami
(26. travnja 2007.)