A kakav je bombon dopao mog prijatelja?

Kaže glavni lik u filmu Forest Gump: «Život je kao bombonijera, nikad ne znaš kakav ćeš bombon dobiti».
Mislim ja: Život je kao najdraži kolač, jedeš ga sa slašću i nikako ne možeš prestati ali sve ima kraj; ili si zasićen ili ga nema više.
Imam prijatelja. Ne baš u tradicionalnom smislu riječi ako se držimo definicije prijateljstva ali svakako jedna vrsta prijatelja. I da, svakako mi je više od kolege. Prije dva dana mi je o sebi donio zlu vijest. Bez pripreme, bez prethodne najave. Zanijemila sam. Kao i on kad je čuo vijest da te nama više, Una. Manje je tebe poznavao nego li mene, ali se pitao kakve bi riječi trebao uputiti meni, tvojoj mami. I on je roditelj i on strepi nad svojom djecom i odatle to pitanje. A ja, iako sam smrtni čovjek, nisam znala što prozboriti. Reći mu: «Budi hrabar?» Odakle ja znam što ga sve čeka? «Drži se!» Čega? «Sve će biti dobro!» Kako bih ja to znala? Zapravo sam zanijemila jer za takvu vijest nema riječi. Rekla bih mu bilo što utješno, kad ne bih znala da je racionalan i da tijekom svoje bolesti već nije razmišljao i o toj mogućnosti. On je na putu saznanja, kao i svi. Razlika je samo u tome što neki znaju koliko još dugo mogu jesti svoj dio kolača, za razliku od drugih, koji u trenutnom zadovoljstvu ne vide da je kolač – pri kraju. I vidim mu u pogledu da je već s druge strane. U drugoj ekipi.
Smatram da sam i ja u drugoj ekipi i to zato što me tvoj odlazak u potpunosti oslobodio straha od mogućih zlih bolesti i zato što čekam svoj odlazak jer me kolač više ne privlači. Zasitila sam se, postao mi je gorak.
Svom prijatelju želim čudo, svom prijatelju želim da isproba apsolutno sve tretmane za koje čuje, svom prijatelju želim da se ne čuva ničega više jer svo to čuvanje je usmjereno samo na to da se kolač zvan život što duže održi, ako može i do vječnosti. Svom prijatelju želim da ne posustane u borbi jer on ima svoju svrhu, a ja je više nemam.
(12. rujna 2008.)