sva u mom pogledu. Danas sam morala konačno smoći snage i uči u nju iz trivijalnog razloga da je pospremim. Obrišem prašinu, pometem, ulaštim. Mogu li na jednak način obrisati potezom krpe sjećanja iz sebe? A ona naviru nemilice. Osušene kapljice tamnoljubičastog laka na tabureu, zarez nožice ormara na parketu, Lukin poklon – igračka visoko gore na ormaru, na vitrini tvoj šeširić-kapa i ogrlica. U kutu sobe sobni bicikl. Kroz otvoreni se prozor jasno čuju zvukovi ulice. Prolazi autobus. Sjećanja bujaju, svako od njih klizi mi iz oka. Jutrom bi mi rekla da te zvukom autobusne trube pozdravio neki od «tvojih» vozača iz nekog od «tvojih» autobusa. A ja ga ne čujem, ne prepoznajem zvukove, u ušima mi samo tvoj glas. Čistim krevet i vidim ga razvučenog kako na večer na njemu ležiš i na laptopu pretražuješ stranice o zemlji u koju ćeš voditi putnike. Uspoređuješ sa tekstom iz vodiča na tvojoj polici. Čujem te kako mi dovikuješ: «Mami, imaš li nešto više u svojim knjigama?» Uzdišem od nestrpljenja ali posežem za knjigama na policama vitrine u dnevnoj sobi. Tražim, nalazim, dajem ti. Sve za tebe. Da ti olakšam, čitam i podvlačim tekstove. Volim te. Donosim ti u sobu traženo, usput te lupnem. Iz milja, iz svekolike ljubavi, iz potrebe za dodirom.
Danas tek milujem knjigu, mirišem je, tražim u njoj neku podvučenu riječ, dodatak, opasku, pisanu tvojom rukom. Tražim ima li koja vlas tvoje kose u knjizi. Otvaram ormar i vadim tvoju jaknu, odižem najlonsku zaštitu i osjećam tek slabi miris za kojeg ne znam je li se zadržao ili je tek u mom umu. Čučim u kutu sobe i ne vidim ništa oko sebe jer mi je pogled zamućen suzama.
Pitam Svemir i tražim od njega da ima boga, da ga pitam: « Imaš li ti majku? Netko je morao stvoriti i tebe? Kako bi bilo tvojoj majci da si poginuo? Ili ti sve to nije važno jer su te sve majke svijeta ubile u trenutku kad je prestalo kucati srce njihove djece.»
(16. srpnja 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar