Posredstvom svoje kolegice s posla (rekla bih, a rekla bi i ona: više od kolegice) Danice S., odgledala sam emisiju u sklopu Ponoćnog kluba na TV SLO 1 zadnjeg petka mjeseca listopada 2009. godine. Emisija je započela u 23 sata i trajala oko sat i pol, čiji sam cijeli tijek provela u suzama.
Radilo se o tročlanoj obitelji, majci i ocu te sestri mladića Boruta, Tvoga vršnjaka kćeri, koji je umro od raka 2007. godine. U tom trenutku bilo mu je tek 25.
Gledam to troje ljudi; roditelji intelektualci, sestra na putu ka istome. Majka i sestra odaju modno osviještene osobe, otac decentno odjeven. Kad bih ih vidjela na nekom drugom mjestu ne znajući o čemu se radi, svakako bi mi se imponirajuće svidjeli.
Emisija je imala poseban ugođaj, zahvaljujući voditeljici koja je spretno ali nadasve ljudski „izvukla“ najdublje emocije iz nazočnih, pri tom i sama preuzimajući dio atmosfere, pijeteta, tuge.
Ono što me doslovno prikovalo uz TV emisiju u taj kasni sat bila je moja potpuna identifikacija s osjećajima i ponašanjem svo troje studijskih gostiju. Najednom sam mogla opravdati („opravdati“ jer ne trebam se opravdavati za ništa) svoje ponašanje na groblju, na „tom mjestu“ za koje majka kaže: „Uopće ne upotrebljavamo riječ „grob“ jer to ne postoji, postoji samo ploča sa slovima pred koju dolazimo u određeno vrijeme. Za nas Borut nije tamo, on je prisutan u našoj kući, u svojoj sobi, koja je ostala netaknuta i tamo dolazim pričati s njime. Prisutan je u svakom kutku našeg doma, tek tamo smo zajedno, tek tamo ga osjećamo.“
Kad sam na pitanje nekih ljudi, dakle isključivo znatiželjnika, odgovorila da ne volim ići „tamo“ i da „tamo“ ostanem 5 minuta jer nemam osjećaj bliskosti, u očima sam im i neizgovorenim riječima prepoznala iznenađenje (negodovanje?), a sada sam spoznala da je to normalan osjećaj. Jer te tamo Una ne nalazim, jer te kao i ova mama nalazim u poznatom okruženju, obavijena tvojim mirisom ili uspomenom na njega, tu te nazirem u okviru vrata, čujem ti šušanj koraka, smijeh, boju i zvuk glasa. Grob? Ne! Nikad! Ploča, ništa više.
Ti su roditelji prolazili drugačiji put gubitka, borili se sa sinovljevom bolešću i pokušavali sve, kako bi Borut pobijedio bolest, suočavali se s porazom, no šok je isti. Neprihvaćanje je isto. I patnja koja potom dolazi.
I osjećaj „okretanja glave“ okoline nam je isti. Prepoznala sam to u riječima: „Malo iza toga, svi su se razbježali osim nas koji nemamo kuda pobjeći.“ Sada znam da sam reagirala ispravno postavivši zid između sebe i onih koji ili nemaju senzibiliteta ili volje da pomognu. Kako kaže ta majka: „Ne trebaju te osobe izgovarati običajne (čijih to običaja?) riječi: Budite jaki! Ne plačite! Sad je miran! I sl. neka samo budu uz nas.“ To je i moja želja. Biti uz nas, šutjeti uz nas, pričati s nama, slagati se s nama. Radi se o našim, a nikako njihovim osjećajima. Pa kad čujem svoju sestru koja mi jučer kaže: „Imaš ti i svoje uspomene, postoji i vrijeme prije Une“ znam da ne shvaća. Ne mogu samo dokučiti radi li se o nesposobnosti shvaćanja ili nedostatka volje da se pokuša spoznati. Ne, više ne postoji vrijeme prije Une. Do Une i od Une, povučene su crte, najdublja gravura moga uma izazvana tvojom tragedijom. Svoje sam djetinje i mladenačke uspomene blokirala; sjećam se, ali nemam želje proći više nikad tim putovima.
I ono čime sam se također identificirala u emisiji: dok je majka sazdana od emocija, otac je također veliki gubitnik jer je izgubio sina zbog kojeg je osjećao ponos: sin pravnik, sin na putu ka daljnjem napredovanju, sin sportaš biciklista sa osvojenim pokalima i onda – raspad. I onda – kraj.
Često, prečesto razmišljam o svim snovima, nadama i željama vezanim uz tebe sunašce moje, nebrojeno sam puta pomislila i izrekla riječi da sam se najsretnije, najbolje, najponosnije osjećala 2001. godine kad si me nazivala mobitelom da mi nabrajaš koje si sve ispite položila u roku te 1. akademske godine. Sve sam najbolje uložila u tebe, sve najbolje si mi vratila. A onda sam sve izgubila jer ti si sve izgubila.
Na kraju, kako vrijeme prolazi, sve više spoznajem da sam postala otok okruženim svojim morima i svojim granicama, u kojem zbiljski događaji i materijalno nemaju više nikakvo značenje niti vrijednost jer se obijaju o zidove istinske boli. Svaki zid nosi tvoje ime iza kojih možda postoje uspomene; na zagrebačko djetinjstvo i mladost, na roditelje, sestru, umaške sretne dane… sve izgubljeno, sve rasplinuto, sve nevažno….
(17. studenoga 2009.)
Nema komentara:
Objavi komentar