Dušo draga, ne bih se večeras odlučila na pisanje pisma da mi cijeli dan glava nije puna misli o tebi i tvojih slika. Svakim danom patim sve više zbog tebe. U međuvremenu je bilo podosta onih "krc.." u srcu. Pretprošli je tjedan bio očajan. Mračan, sumoran i prazan... stari je bio tri dana sa Maticom u Županji, Vinkovcima i Vukovaru a ja sam bila ovdje sama. Ali nije toliko bila samoća u pitanju, koliko želja da zbrišem u drugi svijet, svijet gdje te ima, a to mogu samo ako posegnem prema tzv. "lutkici" (ti sada vjerojatno znaš o čemu se radi?) a tek onda dođe do plave poplave. Pa me tako Ljubica dovela kući ( kao ono Ljilja prije) i bila ovdje uz mene dok sam ja ludila i plakala, pa je zvala Valeriju, pa opet isto. Ako nije to u pitanju, tada sve guram u svoju nutrinu i sve to lijepo mora izaći van jednog dana, jednog trena. Onda je u petak trebao doći Luka, ali sam skočila na poštu radi paketa od Neckermana a usput digla neku preporuku za starog. Kad ono, šok na pošti, jer je pismo od tvoje firme, POLLY-EX. Unutra uz zapisnik sa talijanske policije, Miranov potpis. To me opet gurnulo natrag, pa sam ga još tamo izvadila, putem uzela još "lutkica", a pred kućom nisam niti vidjela niti prepoznala Luku. Mislila sam samo kako se dočepati samoće i čitati. Počeli smo prevoditi ali je išlo teško, pa sam zvala Lanu. Došla je s Alfredom i počela prevoditi ali kod crteža situacije, stala i počela plakati, pa je počeo pakao koji je za mene trajao još i subotu i nedjelju. Bolesna sam od ovog svega; niti naprijed niti natrag. Na poslu sam odlično (?!) jer radim, iako su prosvjetari štrajkali od četvrtka. Ja nisam, briga me. briga me za plaću, za borbu .... kako dalje, kako dalje, da li uopće dalje? Samo me to opsjeda. Jučer mi se čak činilo da sam postigla neki mir, ali ne kroz vjeru, jer ne mogu me dogme usmjeravati, već kroz zaključak: da nismo ništa veći, niti bolji, niti drugačiji od bilo koje vrste: životinja ili biljaka, samim time što imamo svijest. Neke životinje uginu kao mladunci, neke ostare, neke biljke isto tako, pa i ljudi. I život se nastavlja. Zemlja se gnoji za one koje dolaze.. i tako non stop mijena, milijune i milijune godina. Koga briga za 100 -200 godina za nas. Niti imena nam se neće znati. Iza nas nema nikoga, a naša šira rodbina će se sjećati svojih. A pitanje, zašto onda postojimo sa sviješću, zašto uopće postojimo ako se sve gasi smrću, ima odgovor. U mijeni je smisao. U cikličkom ponavljanju jer je krug savršenstvo. Početak....trajanje...svršetak. To što smo osim od krvi i mesa satkani i od emocija, koga briga. Neki i nisu. A oni koji jesu, imaju tu nesreću. Koliko smo bile zajedno, vrijedilo je svaki taj jebeni trenutak. Kratko ali nabijeno emocijama. Mojim prema tebi, tvojima prema meni dok si bila manja, a onda kako to i biva, manje prema meni više prema drugim. Uživala si u životu, a ja sam uživala u tebi. Nemaš ga, nemam te. Ostaje mi da ( možda se ponavljam ali je to spomenula Lana a zgodno zvuči) plutam poput meduze, malo lijevo, malo desno, i tako do svog kraja. Adio.
(26. studenoga 2006.)
Nema komentara:
Objavi komentar