(svojim sestrama po boli)
U ovo predblagdansko vrijeme riječi pisca dodale su točku na i. Sa svih me strana bombardiraju poruke, muzika, opće veselje. U novinama sijaset ideja što kupiti, što izabrati i kome to namijeniti, kakve kolače pripremiti i kakav ručak ponuditi, s kime podijeliti blagdansko veselje. Već od ranog jutra na radio postajama jinglovi u stilu božićnih zvončića, danas je Sv. Nikola, za nekoliko dana će Sv. Lucija, pa Badnjak, pa Božić, pa Nova godina. Mjesec prosinac jednostavno MORA prštati od radosti, planova, veselja i ljubavi.
A ja kao gladan čovjek pred bogatom trpezom – ne mogu jesti.
A ja, kao žedan čovjek u pustinji kad se nađe u oazi s vodom – ne mogu piti.
A ja kao malo dijete kad otvara poklon pred upaljenim svijećama na boru – ne mogu se radovati.
Inercija radi još uvijek. Mozak još pamti slike ranijih vremena, ranijih radosti.
Moje usne još pamte drhtaj radosti na tvome licu kad bih ti utisnula poljubac za Božić ili samo onako u prolazu, kad bi mi «krala» kreme ili lješnjake dok sam radila božićne kolačiće.
Tuga me obilazi ovih dana svakodnevno. Neprestano se vraća po još jedan zagrljaj jer joj se nikako ne da od mene. Pa ulazi u moje tijelo. Pa trese mnome da me podsjeti da je tu. Pa ulazi u moj um i tu se gnijezdi. Na vrhovima prstiju, poput balerine hvatam obješene slike radosnih trenutaka, koji se njišu iznad moje glave, a one su sa svakim mojim pokušajem dodira sve dalje. Bježe mi od prstiju. Bježe mi od očiju. Onda zagrlim tugu u sebi objema rukama jer ne želim da mi slike izblijede jer te želim čuti jasno i jer te želim svu vidjeti kad otvorim oči. Poželim da mi tvoja ljepota blješti i da se utopim u tom sjaju.
Boli me ovo nametnuto veselje a ne mogu to izreći. Zatvaram se u sebe, sada još i više. Puna sam jada i zavisti jer sam samo čovjek. Osjećam bol kao i ostali. Potreban mi je dodir – da dodirujem druge ljude i oni mene. No ako me netko upita jesam li dobro, ne mogu odgovoriti da nisam. Ne mogu reći – pomozite mi. Ne usudim se to izreći u strahu da ne bi dijelili ovu tugu u meni. Jer ovu bol mogu dijeliti samo sa svojom tugom i svatko je treći suvišan.
Mogu li tako opstati, želim li uopće opstati? Dan za danom, bol za boli, udah za udahom. Okrećem leđa svemu što poznajem i svemu čega se bojim. A isti pisac kaže dalje: «Kažemo: istina je da oblaci često sliče nečem drugom – ribama i jednorozima i jahačima – ali to su samo oblaci. Čak i kada u njima sijevne munja kažemo da su to samo oblaci i obratimo pozornost idućem objedu, idućem bolu, idućem dahu, idućoj stranici. I tako opstajemo».
A kako opstati ovog mjeseca; na dalje ne mislim? Kako bez tebe? Kad bih samo mogla zaspati s mirisom snijega i borova u nosnicama, s okusom naranče na usnama, sa tvojim ljubljenim licem u očima i nikada se više ne probuditi. Bi li me zvuk prosinačkih praporaca pratio na mom putu u ništavilo ili bi me okupala svjetlost tvoga prisustva? Da znam da je ovo drugo istina već bih zatvorila svoje oči ranije, već bih bila s tobom.
(6. prosinca 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar