Novogodišnje čestitke

U potpunosti kao i za božićne blagdane i novogodišnje je veselje – nametnuto. Nisam to shvaćala prije. Bila sam godinama dijelom te nametnute lude atmosfere pod motom : morate se veseliti, morate ludovati, morate ići na doček, morate odjenuti blještavu odjeću, blještavu obuću, blještavu šminku staviti na lice, prepustiti se šarolikoj i bezumnoj masi i početi odbrojavati: deset, devet, osam, sedam….. U novoj godini vam se moraju ostvariti sve želje, sva sreća svijeta bit će vaša, zdravlje se pretpostavlja, a pretpostavlja se valjda i život. Na njega doduše nitko ne misli, njega se nikome posebno ne želi. Nisam to shvaćala prije. Išla sam na dočeke, bila bih dijelom mase, veselila se čak i kad bi programi bili dosadni, mjesta loše odabrana, društvo bez smisla za humor, ta još bi me uvijek čekao doček iduće godine. Koji će svakako biti veseliji, bolje odabran a time valjda i sretniji.
Sve je to dio inercije. Slavili bi svi, pa i ja. Već dugo, dugo vremena slavi se ulazak u novo ljeto, još od dana klanjanja kamenju, drveću, suncu, bogu….»Da nam život bude bolji, da nam žito urodi, da stoka manje ugiba, da bude hrane, djece i svega obilja», iako ne nužno tim redom.
Inercijom se dijele i čestitke. I ja sam ih dobila. I više no prošlih godina. Vjerojatno radi proširenja kruga poznanika, mahom virtualnih. Dolazile su čestitke poštom, porukama na mobitel, porukama na e-mail, porukama na neki drugi način……i svaka bi me ubola u srce, svaka bi proizvela uzdah, dubok do njegova ishodišta. Znaju li oni…? Netko zna, netko ne zna. Podijelila sam ih u skupine. Onima koji ne znaju, uzvraćam čestitke. Da se njima ispune sve želje. Svoje želje sam zatrla. Nemam ih ili ih barem nemam puno. Možda jednu. Takvima se nema što opraštati jer nisu znali. Druga je skupina onih blagih, koji znaju, koji razumiju, koji pokušavaju biti uz mene na način da se pokažu i nijemo između redaka, prošapću: «Tu smo, mislimo na tebe, mislimo na NJU». Ali treća skupina? Njih ne mogu shvatiti, njima ne mogu oprostiti. Glupost, skaradnost, licemjerje, zloba, odsustvo pameti, odsustvo takta i mjere sigurno? Što li ih vodi, na što misle kad im ruka ispisuje:» Sretnu i veselu Novu godinu želim tebi i tvojoj obitelji», « Puno sreće i da sve loše ostavite u prošloj godini a da na vam ova bude sretnija i bolja», « Puno zdravlja i sreće to je najvažnije»…… bla, bla, bla…..». Bla- bla misao», «Bla- bla djelo», Bla- bla osoba».
Mogu oprostiti pogrešku, ne mogu namjeru. Mogu oprostiti nedostatak takta ali ne mogu glupost. Ne mogu zapravo uopće shvatiti te osobe. Kako bilo koji dan a ne samo nova godina mogu biti bolji od prethodnog/prethodne? Žele li takvi zapravo reči da je vrijeme da te zaboravim, da krenem od ponovnog početka. Bila jedna Una, sad je nema, život ide dalje, sreća se opet hvata u ruke, idemo…..
Najgora od svih ipak je bila čestitka i što je još gore, tebi netko znan i drag ju je uputio na isteku 2006. : «Da vam se 2006. godina nikada više ne ponovi.»
A ja znam da se više nikada neće ponoviti 2006. Kako sa svim sretnim trenucima tako niti sa jezivom tragedijom koja me obavila. Jer te više nema. I jer su sve godine poslije te, jedno isto vrijeme, bez godišnjih doba, bez dana, bez minuta… sve je tek jedna ravna crta. I jer više ne postojim niti za sreću niti za nesreću.
(2. siječnja 2009.)