Nova godina 2007.

Una, u 2007. godini smo. Vjeruj mi da se NIKADA nisam u svom životu ( a to je ipak preko 52 godine) tako strašno osjećala. I pred sam ulazak u prijelaz iz godine u godinu i u samom trenutku. I cijeli taj protjek mjeseca prosinca 2006. godine bio je strašan a onda božićne pripreme ( kakve pripreme, u meni je ionako pustinja, ali drugi imaju pravo na drugačiji osjećaj), pa ta namenuta radost ( kao: hajte ljudi, radujte se, Božić, bor, purica , bla bla bla a onda : hajte opet ludo, preludo u Novu godinu, SVI se morate radovati, obraćamo se samo onima koji su mladi, zdravi, sretni, čisti, pripremljeni za d o č e k, koji kupuju blještavu odjeću, posjećuju frizere, masere, pedikere,..... piju šampanjac i jedu kavijar.... ludo, ludo... u Zagrebu najveći i naaaajbolji vatromet od svih do sada, "Prljavo kazalište" ima koncert na Trgu republike, u Dubrovniku 6 pozornica, u Rijeci, Osijeku i Splitu ludo, ludo ...) ne mogu to jednostavno podnijeti. Srce mi je u jednoj ogromnoj rani koja ne prestaje krvariti... I nije to radi nove godine, slavlja, muzike, radosti... sve je to radi TEBE JEDINA MOJA SREĆO. Stari i ja smo (jasno) ostali doma, za nas je od 1. srpnja 2006. sve drugačije, mi više nemamo pravo na radost jer si ti bila naša radost a sada nisu tu. Iskra je bila u Zagrebu, Lana je radila, teta i Pero su bili kod Badija u Lovrečici. U 00 sati stari i ja smo svatko na svojoj strani, ja ovdje na balkonu, tata u tvojoj sobi proživljavali svoje. I onda poruka od Luke: Želim da vam 2007. godina bude 1000 puta bolja od prošle koja nikada da se nije više ponovila. Mlad je pa ne zna što je napisao. Kako da mi bilo KOJA iduća godina bude bolja, ili gora, ili ovakva ili onakva? Samo je jedna 2006. godina, NESRETNA do kraja mog života i poslije te godine više nema nikakvih godina. On ima šansu za bolje, ja više nemam. Nikada. Tako sam mu nekako i odgovorila, valjda se nije naljutio, ako i jest, a što mu ja mogu.Val i Pero su poslali poruku: Mislimo na vas a ja njima odgovo: A mi na nju. Oni: I mi.....I u njihova se srca uselila tuga jer NIKADA NEĆE BITI KAO PRIJE. A u ponedjeljak, 1. siječnja 2007. smo stari i ja otišli do tebe, bili smo gotovo sami, rano popodne tog dana, sve bijelo od cvijeća i treperavo od sjaja svijeća. Onda do Val i Pere a onda jedna opet od težih odluka: moram kod njih na tavan, do tvoje robe....tri - četiri vreće, Luka je to nagurao, cure su to prekopale .... kao da je prekopano moje srce. Prevrtala sam (sama, po svojoj želji) te tvoje majice, hlače, kapute, remenje, torbice, suknje, sjećala se peglanja hlača.... odvajala uspomene za sebe, materijalizirala ih u posebnu vreću a onda najednom, srce mi je stalo jer u ruci mi se našao komad odjeće u koji si bila odjevena onog jutra, onog dana. Sjećaš li se kako mi se svidio, kako si mi obećala, kad budeš u Riminiju ( a trebala si tog dana poći za Ravenu i Rimini) i ako ćeš imati vremena da ćeš i meni jedan takav kupiti ( mislila sam, ma vraga će se sjetiti, opet u žurbi ali možda i hoće). Crni kombinezon, ljetni, lagani, hlače i top u jednom komadu do iznad grudi, a onda od gore prema koljenima posuvraćena tunika, crna, prozirna....mislila sam da je to bačeno, da su to bacili tamo u Duinu, ali je stari kasnije rekao da je to dao Luki da stavi na neko drugo mjesto, međutim....... nikome nije izgleda stalo do toga što bi taj komad mogao značiti npr. za mene kad ga nađem. I opet taj jezoviti KRC u mojoj duši. I opet taj KRC radi stvari koje sam ti ja kupovala ( uvijek s ljubavlju i laganom strepnjom hoće li ti se sviđati) ili ti sama. Tone i tone robe, zgužvane, stavljene u vreće... a u svakom komadu si ti, tvoj lik, tvoje tijelo, tvoje lice pod onom plavom kapom.... moja srećo, živote moj jedini. Neke je jakne stari odnesao u POLLY-EX danas, one jakne s njihovim znakom i natpisom. I još je "tvoja draga Mare" pitala za pancerice, gdje su. Dobro joj je stari rekao,da ne zna, a da bi ih sigurno trebala za svojeg klinca. Ne znam, možda su kod Luke, možda ih netko drugi koristi. Sve je to tako, za sve njih DRUGE, bila si i nisi više. Za mene ostaješ UVIJEK do kraja mojeg života. Toliko mila za sada, budi mi i dalje lijepa i čekaj me.
(2. siječnja 2007.)