Oh Bože moj, Una, ne mogu i ne mogu dalje! Pomozi mi! Što i kako! Sjetim se prokletog dana, tog 1. srpnja 2006. godine, i sati i sati nelagode, onda straha, onda strave, onda prijavka policiji, nekakog mraka oko sebe, bilo je vruće i jezivo i BOŽE ZNALA SAM da Te nema. Mobitel, njen, zvoni a idiot od vlasnika agencije POLLY-EX-a,Umag, Neven Pribac fuflja da se nije ništa desilo, kontaktira policiju i bolnice Trsta, a ja???? Ja mislim, sve je O.K. Una, milo moje, ne mogu bez tebe! Ovo je onaj moj "zaboravljeni" dnevnik, kojeg sam vodila od 1968. do 2006. od kada si otišla od mene, od nas, od tate i mame, kod Luke, što je i normalno; ali JA SAM PATILA KO IDIOT od onda i ZNALA sam, ZNALA da je to KRAJ. A onda se i desio, fizički kraj. Sunce moje malo, zaljubila sam se u tebe od kad si ugledala ovaj svijet, kako kažu, preko ušiju, za mene si postojala samo Ti i više NITKO. Niti tvoj tata, ni moji, ni nitko!Dijete moje, moja srećo,moj živote, što da učinim? Sutra je novi dan, ali SUBOTA, dan tvoje pogibije, kojeg ću nekako pokušati preživjeti, uz ono (naše ) stalno- bijela ruža + svijeća. Ali i danas plačem, lutam po internetu, igram spidera uz željice da se vidimo, jednom, možda,Ti i Ja. Ali Ti kao djevojka od 23 i ja kao sada. Ljubavi, pomozi mi. mama
(15. rujna 2006.)
Nema komentara:
Objavi komentar